Odbornici Skupštine grada Beograda usvojili su danas odluku da Zagorska ulica u Zemunu promeni naziv u ulicu Blagoja Jovovića. On je u osvetničkoj misiji u Argentini 1957. godine teško ranio poglavnika Hrvatske Antu Pavelića, koji je od posledica preminuo u Madridu. Titovi komunisti su posle drugog svetskog rata rehabilitovali zločine Hrvata nad Srbima zbog politike pomirenja što su Srbi komunisti u Hrvatskoj prihvatili i napravili grešku, jer su 1990. godine izbačeni iz Ustava Hrvatske kao konstitutivni narod. Pavelića komunisti nisu sudili ni u odsustvu, ali on je već bio osuđen na smrt 1934. godine u Krajevini Jugoslaviji i Francuskoj zbog učešća u atentatu na kralja Aleksandra, tako je atentan samo sprovođenje te presude. Pod Pavelićevom vlašću u saradnji sa Rimokatoličkom crkvom i kardinalom Alojzijem Stepincem, Srbi, Jevreji i Romi ubijani u 23 logora, Zemaljska komisija FNRJ utvrdila je da je samo u Jasenovcu najbrutalnije nožem, čekićem i sekirom likvidirano preko 700 hiljada Srba i antifašista, kao i manji broj Jevreja i Roma, te zanemarljivo komunista. Hrvati će ostati upamćeni u istoriji genocida po logorima za decu u franjevačkim samostanima o kojima su brinule časne sestre. Mortalitet je bio veoma visok zbog loše higijene i uslova smeštaja, kao i raznih zlodela prema deci. Rasni zakoni i odluke su važili za Srbe, Jevreje i Rome. Za vreme drugog svetskog rata na teritoriji zločinačke NDH nalazile su se partizanske jedinice pod rukovodstvom komuniste Josipa Broza Tita, što potvrđuje sporazum o nenapadanju, pa prelazak ustaša u partizane 1943. godine, kao i raniji sporazumi pre rata između ustaša i komunista, ali kasniji koji se vide kroz povratak iz izbeglištva 1976. godine predstavnika NDH u Vatikanu i uposlenika u institutu Sveti Jeronim, organizatora prebacivanja ustaša u Južnu i Severnu Ameriku, velečasnog Krunoslava Draganovića u SFRJ.  Komunisti su posle drugog svetskog rata rehabilitovali zločine Hrvata nad Srbima i tako počinili ponovo zločin nad ubijenima. Paveliću nisu sudili u odsustvu, ali on je već bio osuđen na smrt 1934. godine u Kraljevini Jugoslaviji i Francuskoj zbog učešća u atentatu na kralja Aleksandra.

ZBOG preimenovanja Zagorske ulice u Zemunu u ulicu Blagoja Jovovića njegova porodica uputila je pismo zahvalnosti u kome se zahvaljuju na inicijativi ,,za imenovanje jedne od važnih ulica u prestonici republike Srbije, gradu Beogradu, u čast ratnog borca i heroja našeg supruga i oca Blagoja Jovovića”.

– Drago nam je da Republika Srbija i grad Beograd ne zaboravljaju svoje heroje.

Ta inicijativa omogućava da progovori pravda i da se prepozna istorijska istina i važnost koju je imao planirani i hrabri atentat koji je naš Blagoje učinio protiv ratnog zločinca poglavnika Ante Pavelića.

Ovaj herojski čin je izvršen uz pomoć i drugih patriota Srba iz Buenos Ajresa.

Istaknimo samo očinski blagoslov koji je Blagoje imao od strane sveštenika Radojice Popovića.

Naš dragi Blagoje je morao da živi čuvajući tu tajnu u tišini svoje porodice više od pedeset godina sve dok ga mitropolit Amfilohije, prilikom njegove posete manastiru Ostrogu, nije nagovorio da otkrije istinu svima.

Blagoje je do poslednjeg daha preživljavao duboko emotivno sudbinu svog naroda u široj otadžbini u toku poslednjih ratnih događanja u bivšoj Jugoslaviji, a naročito sudbinu svetog Kosova i Metohije, i tako je i predao svoju dušu Bogu.

Dvadeset godina nakon smrti Blagoja Jovovića, ovaj projekat i priznanje uzdižu lik Blagoja Jovovića na nivo velikih sinova srpskog naroda i ostavljaju njegov lik na pravo mesto u istoriji kao primer na kojem se uče pokoljenja.

Njegov primer je pre svega svedočanstvo o ljubavi prema svojoj Otadžbini i Crkvi, srpskim vrednostima koje su mu usadili njegovi preci i primer snažne posvećenosti sećanju na ogromni broj nevinih žrtava koje je srpski narod podnio u NDH i posebno u koncentracionom logoru Jasenovac, stoji u pismu zahvalnosti porodice Jovović iz Argentine.

Branko Najhold, hroničar Zemuna u svom izdanju – „Hronika Zemuna od 1941. do 2000.“ navodi da su po proglašenju Zemuna sastavnim delom NDH, Srbi su masovno prešli u Beograd da ne bi bili izloženi ustaškim progonima. Čak su i sportska društva premeštena u Beograd. Najjače Sportsko društvo „Vitez“ kompletno je preseljeno u prestonicu i tamo nastavilo da se takmiči do kraja rata.

– Značajno je da su Nemci omogućili Srbima da pređu u Beograd upravo da bi ih spasli. Otvorena je granica između Beograda i Zemuna na period od 48 sati po proglašenju grada teritorijom NDH. Ima čak primera da su domaći Nemci, pošto je Zemun imao nemačko predgrađe, savetovali komšijama Srbima da se sklone zato što su imali tajne ustaške spiskove koga treba likvidirati. Nemci su bili disciplinovana vojska, da tako kažem. Ko im je smetao, oni su ga sami likvidirali, ali nad nedužnim stanovništvom nisu vršili represalije – objašnjava Najhold.

Današnja Glavna ulica u Zemunu se tokom NDH zvala Ante Pavelića, a Gospodska je nosila ime Adolfa Hitlera.