PIŠE DUŠAN STAMENKOVIĆ

Sneg je prekrio padine Juhora stvarajući iluziju zimske bajke. Vijugavi put prati ivicu doline Velike Morave spajajajući niz uspavanih sela od Varvarina do Gilja. Povremeno naiđe nekakav automobil, tek da pokaže da i ovde ima života. A ima ga, itekako. Kosmopolitski ljudi odvajkada žive ovde.

Pedesetogodišnjak velikog srca i mladalačkog duha kucka poruke na svom telefonu i razgleda fejsbuk. Na fotografijama prepoznaje mnoštvo prijatelja iz celog sveta. Uglavnom su svi zaljubljenici u motorcikle. Letnja druženja bajkera su nezaboravna. Tu su i devojke bez kojih bi svaki skup bio nekako prazan, siromašan.

Misli mu se spontano vraćaju desetinu godina unazad.

Uživao je vozeći svoj motorcikl. Svežina sa Juhora se spuštala ka Moravi. Kosa mu je lepršala na vetru, iako se nije kretao brzo. Lagano se naginjao levo-desno prateći krivine na putu. Osećao je punu slobodu. Kao da je lebdeo iznad puta, kao da je bio ptica.

Sustigao je rasklamatani kamion. Usporio je prateći ga. Puna linija između krivina i ulazak u selo su ga sprečavali da doda gas i pretekne kamion. Uostalom, nije ni imao potrebe da žuri, mogao je da prati kamion bez nervoze.

Kuće u moravskim selima nisu zbijene, svaka ima svoje dvorište i kapiju ka putu. Nema trotoara. A u centru svakog sela su Dom kulture i prodavnica. Dok u hladovini sede na gajbama, ljudi lagano ispijaju ledeno pivo iz flaše. Niko ne može da prođe pored njih nezapaženo. Oni su dobro obavešteni i sve i svakog znaju.

Vozaču kamiona je trebala informacija o domaćinu iz sela koji je nameravao da svoj drveni plot zameni modernom dvorišnom ogradom. Zaustavio je kamion ispred prodavnice. Otvorio je prozor u nameri da se raspita.

Bajker je uočio da se kamion zaustavlja nasred puta. Malo bliže levoj strani puta pored koje su sedeli ljudi na gajbama. Desno od puta je bio jarak i nekakve tarabe. Smanjio je gas i usporio. Procenio je da može da obiđe kamion s desne strane.

Najpre se izvio na desnu stranu i odmah na levu da bi prošao s desne strane kamiona. A onda je video da je na desnoj strani puta zaustavljen traktor sa prikolicom natovarenom moravskim šljunkom. U trenutku je uočio da se iz traktorske prikolice cedi voda.

Nije mogao da se provuče između kamiona i prikolice. Nije mogao ni da se zaustavi. Ispred njegove glave je bila metalna zadnja strana prikolice. Vešto je oborio motorcikl na levu stranu i počeo da klizi po kolovozu. Osetio je samo oštar bol u levom laktu kada je udario u asfalt.

Pogled mu se zadržao na licima ljudi koji su sedeli na suprotnoj strani puta. Gledali su ispod kamiona skamenjeno u njega. A onda je nastao mrak. Poslednje u sećanju mu je samo tup udarac. I ništa više.

Danima je ležao u bolnici. Uveseljavao je mlade medicinske setre koje su bile izuzetno pažljive prema njemu. Sledili su meseci rehabilitacije i privikavanje na nov način života. Prijatelji su ga obilazili. Optimizam mu se povratio.

Dolazilo je leto i svi su spremali da idu na jedan veliki moto skup. Pošao bi i on, ali kako? Rodila se ideja da mu nabave motorcikl na tri točka, da može da sedi i vozi. Rečeno, učinjeno.

Pravi prijatelji su oni koji su pored tebe kada ti trebaju. Motorcikl na tri točka je bio crvene boje, na radost. Ponovo je mogao samostalno da juri vijugavim putem ispod Juhora, da oseća kako mu vetar leluja kosu. Da lebdi iznad puta, kao da je ptica.

Sada, dok pada sneg i motorcikli imaju svoj zimski san, nepobedivi bajker pretražuje po internetu najnovija medicinska dostignuća. Naišao je na ekipu naučnika koji eksperimentišu kako da nervne impulse sprovedu pored povređenog dela kičme do umrtvljenih mišića donjeg dela tela. Postoji nada da ustane iz svojih invalidskih kolica.

Bajkerska volja za slobodnim životom je jača od svih muka, od beznađa, od čamotinje u invalidskim kolicima. Snovi su pokretačka sila koja vodi napred.